Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vrhovni sud) temeljem članka 267. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u revizijskom predmetu posl. br. Rev 1042/2017, podnio je zahtjev za prethodnu odluku sudu Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU-a).
Prvo postavlja pitanje treba li Direktivu 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se njezine odredbe primjenjuju na ugovor o kreditu koji je sklopljen prije pristupanja EU-u, ali koji je konvertiran nakon pristupanja na temelju zakona koji je Republika Hrvatska donijela nakon stupanja u članstvo.
Ukoliko je odgovor na prvo pitanje potvrdno, postavlja daljnje pitanje treba li članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, poput posebnog zakona iz glavnog postupka, tzv. Zakon o konverziji, koji s jedne strane, prisilnom odredbom obvezuje pružatelja usluga ponuditi potrošaču sklapanje dodatka ugovora o kreditu na način propisan tim zakonom, a kojim dodatkom se pojedine ugovorne odredbe, koje su u trenutku stupanja na snagu tog zakona (odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope) ili kasnije (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) sudskom odlukom utvrđene ništetnima, zamjenjuju valjanim ugovornim odredbama na način kao da je među strankama otpočetka bilo ugovoreno ono što je ugovoreno dodatkom, a čime se osigurava valjanost ugovora.
S obzirom na to da su osnovni ugovori o kreditu sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, da bi Sud EU-a mogao donijeti odluku o svojoj nadležnosti, Vrhovni sud opravdano postavlja prvo pitanje ukazujući da pravni učinci sklopljenih ugovora nisu dovršeni pristupanjem Uniji te je i sam poseban Zakon o konverziji donijet nakon pristupanja Uniji.
Primjenjivost prava Unije ne postoji na pravne odnose nastale prije pristupanja pojedine države članice Uniji, ali pod uvjetom da su učinci tih pravnih odnosa u cijelosti dovršeni u trenutku kada država članica pristupa Uniji (vidjeti presude Suda EU-a C-302/04, C-143/09).
U protivnom, pravni odnosi koji nisu bili dovršeni u vrijeme pristupanja članice Uniji „moraju se prilagoditi novom pravnom okviru”. Opći pristup u pogledu primjenjivosti prava Unije ratione temporis jest nastavak postojanja pravnih učinaka. (Vidjeti presude od 2. listopada 1997., Saldahna i MTS C-122/96, EU:C:1997:458; od 14. lipnja 2007., Téléfonica O2 Czech Republic C-64/06, EU:C:2007:348; od 12. studenoga 2009., Elektrownia Pątnów II C-441/08, EU:C:2009:698; od 15. travnja 2010., CIBA C-96/08, EU:C:2010:185; od 12. rujna 2013., Kuso C-614/11, EU:C:2013:544 i od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr. C-17/10, EU:C:2012:72, od 15. prosinca 2016., Nemec C-256/15, EU:C:2016:954, t. 21. do 27., a osobito t. 23..)
S obzirom na to da bi odgovor Suda EU-a na prvo postavljeno pitanje trebao biti potvrdan, drugo postavljeno pitanje kojim se traži "ispitivanje prisilnih zakonskih odredbi nacionalnog prava", konkretno Zakona o konverziji, ulazi u područje primjene Direktive 93/13.
Isto je usporedivo s presudama Suda EU-a u mađarskim predmetima C-51/17 (OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt), nastavno C-118/17 (Dunai), u kojima sud EU zauzima stav o izuzeću pravila o neprimjenjivosti Direktive 93/13 na "ispitivanje prisilnih zakonskih odredbi nacionalnog prava" .
Presuda Suda EU-a C-51/17 (t. 56): "Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da područje primjene te Direktive ne obuhvaća odredbe koje su odraz prisilnih odredbi nacionalnog prava, uvrštenih nakon sklapanja ugovora o kreditu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora obvezom primjene tečaja Mađarske narodne banke. Međutim, odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja poput one u glavnom postupku ne podliježe pravilu iz tog članka o izuzeću primjene."
Nastavno, presuda Suda EU-a C-118/17 (t.42.): "Iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ne sprečava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, ipak zakonodavac mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. iste Direktive, (t. 56): "Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na prva tri pitanja treba odgovoriti da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da:
– mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i
– mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.
Usporedbom navedenog iz presuda Suda EU-a C-51/17 i C-118/17 (protivnost nacionalnog zakona sa člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13, uslijed nepoštivanja zahtjeva iz istog) sa drugopostavljenim pitanjem Vrhovnog suda: "treba li članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, poput posebnog zakona iz glavnog postupka, tzv. Zakon o konverziji (...), može se izvesti zaključak da je drugopostavljeno pitanje Vrhovnog suda u skladu sa pravnim shvaćanjima, tumačenjima i zahtjevima Suda EU-a, koji proizlaze npr. iz presuda suda EU C-51/17 i C-118/17, uslijed čega unatoč zakonskoj intervenciji potrošač ima pravo na potpunu restituciju, jer se radi o zakonskoj interveniciji koja se ima izuzeti iz primjene, kao protivna sa člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13.
Vezano za samu bit usklađenosti Zakona o konverziji s člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13, cijeneći zaključak Suda EU-a u predmetima C-51/17 i C-118/17, proizlazi da bi zakon čiji je predmet primjene ništetan bio izuzet iz primjene Direktive 93/13 mora predmet koji je ništetan i regulirati kao ništetan, s obzirom na to da njegov cilj mora biti nadomještanje ništetne odredbe. Dalje, i u takvoj situaciji, da zakon i ima za cilj nadomještanje ništetne odredbe i tada bi Zakon o konverziji ulazio u područje primjene DIrektive, jer tečajni rizik uvijek ulazi o područje primjene Direktive pa i da je cilj zakona bilo nadomještanje njegove ništetnosti.
S obzirom na to da Zakon o konverziji nije valutu CHF odredio kao ništetnu to posljedično nije imao za cilj otkloniti ništetnost osnovnog ugovora, koji je kako zbog cijene ništetan i zbog valute CHF, koja predstavlja glavni predmet ugovora. Valuta CHF predstavlja i glavni predmet Zakona o konverziji te i samom tom činjenicom, njezina ništetnost predstavlja dodatan, zaseban, nepobitan razlog da nepostojanje glavnog predmeta Zakona o konverziji, valute CHF, i time neprimjenjivost Zakona na predmet koji određuje. Također, posljedično čini sporazum o konverziji nepostojećim, bez pravnih učinaka, odnosno neobvezujućim za potrošača.
Osnovni Ugovor čine ništetnim ništetne njegove odredbe o predmetu i cijeni, i to svaka zasebno. Prvo, jer glavni predmet predstavlja tečajni rizik, uslijed čije ništetnosti, osnovni ugovor, izuzev da se potrošač transparentno odrekle prava na pozivanje ništetnosti, ne može opstati. Drugo, jer je ništetna cijena, a cijena predstavlja drugi bitan sastojak Ugovora o kreditu, uslijed čije ništetnosti Ugovor o kreditu, izuzev da se potrošač transparentno odrekle prava na pozivanje ništetnosti, ne može opstati, jer se radi o "beskamatnom kreditu", čime nema cijene, a time niti kredita. Konkretno, ništetni su i predmet i cijena.
Ugovaranjem ništetne odredbe o predmetu i cijeni, kreditori, jače ugovorne strane, sastavljači tipskih ugovora, u vrijeme zaključivanja ugovora postupili su zelenaški, propustivši informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule, uz povećanje kamatne stope, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.
Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema kreditoru, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u CHF nego je to bila ponuda za početnu kamatu za kredite vezane za valutu EUR procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i tečaju valuta) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF banke, svi kao kreditori, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodili su potrošače na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF. No došlo je do povećanja i tečaja i kamatne stope i time do kumuliranog troška za potrošača, uz što je banka i sav rizik ugovaranjem instrumenata osiguranja plaćanja prebacila na potrošača.
Ponašanje kreditora, bilo je ciljano, radi ugovaranja valutne klauzule CHF i mogućnosti jednostranog mijenjanja kamatne stope, što svako zasebno predstavlja cijenu, i time "dvostruku cijenu", a koje zajedno, uz povećanu kamatu na povećani tečaj, predstavljaju i kumulaciju cijena, "može se zaključiti trostruku cijenu", a što je protivno samoj činjenici da prvotno valutna klauzula ne smije imati za cilj zaradu, korist, odnosno cijenu, nego očuvanje vrijednosti novca, a kamata mora biti odrediva (egzaktni parametri i metoda izračuna koja utječe na promjenu kamatne stope).
Praktički, kreditor je kod osnovnog ugovora o kreditu ugovaranjem valute CHF koja ide uz kamatu ugovorio "dvostruku cijenu", odnosno uslijed mogućnosti jednostranog mijenjanja kamate, na koju ide povećani tečaj" trostruku cijenu".
U takvom postupanju, koristeći se stanjem nužde, nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću i zavisnošću potrošača, banka je ugovorila za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dala. Ustavni sud, koji ima ulogu kontrole jesu li u pravomoćno okončanim postupcima, u kojima više nije moguće odlučivati niti po izvanrednom pravnom lijeku, povrijeđena ustavna prava jednakosti svih pred zakonom i sudom, u predmetu koji nije vezan za valutu CHF, ali koji je usporediv, jer se radi o predmetu po kreditu, koji ima ugovorenu lihvarsku kamatu, odlukom U-III-2598/15 od 25. lipnja 2020. iznio: "Ništav je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti."
Posebno se ukazuje na t. 6.2.: " Ustavni sud primjećuje, pazeći pritom po službenoj dužnosti na ništavost spornih ugovora da se potražuje ono što je plaćeno na osnovi lihvarskog pravnog posla (...) posebno ukazavši, što proizlazi iz jasnih činjenica financijskih vještačenja koliko je u toku razdoblja otplate kredita potrošač stvarno platio, a koliko bi bio platio da je plaćao anuitete u početnom iznosu."
Ništetnost osnovnog ugovora o kreditu kada je njegov glavni predmet ništetan u skladu je sa presudama suda EU C-26/13 (Kasler), C-70/19, C 179/19 (Abanca Corporación Bancaria), C-118/17 (Dunai), C-260/18 (Dziubak). Održavanje takvog ugovora na snazi moguće je jedino ako se potrošač odrekne prava za utvrđenje njegove ništetnosti.
Presuda Suda EU-a C-70/19, C 179/19 (Abanca Corporación Bancaria): "kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13 (...)", „članke 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da im se, protivi to da se odredbu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi, uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom, kada bi takvo uklanjanje dovelo do revizije sadržaja takve odredbe utječući na njezinu bit (...)“,
(t.54.): "poslovni subjekti ostali bi u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata“,
(t. 55.) "stoga se ne može prihvatiti djelomično zadržavanje tih odredbi, jer bi se mogla izravno nanijeti šteta preventivnom učinku propisanim člankom 7. Direktive 93/13.“
Dalje, presuda suda EU C -260/18 (Dziubak):
(t.44.) „sud je već presudio da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu“ .
Sporazum o konverziji nije nova pravna osnova ništetnog osnovnog ugovora, kako zbog ništetnosti Osnovnog ugovora tako i samog glavnog predmeta konverzije. Zakon o konverziji nije imao za cilj otklanjanje ništetnosti, i time kako ne određuje pitanje ništetnosti nema uvjeta da se vezano za pitanje ništetnosti izuzme iz primjene Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima.
Kako je predmet tzv. Zakona o konverziji bila promjena valute CHF kao valjane dok je u stvarnosti ista bila ništetna, a ništetnost djeluje ab initio, ex tunc, od samog početka, to dovodi do nedvojbenog zaključka da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi zakona čiji glavni predmet određen čl. 19.a, 19.b i 19.c "radi promjene valute" nije postojao. Kako je informiranost potrošača u pogledu izračuna konverzija vezana za matematički izračun koji proizlazi iz valjane valute CHF, tekućeg tečaja, a ne iz posljedica ništetnosti, koja bi imala matematički izračun u kojem je potrošač stvarno bio prije konverzije, odnosno u kojem stvarno jest zbog ništetnosti, to je izračun konverzije sačinjen na temelju primjene tekućeg tečaja CHF u odnosu na koji zapravo nije postojao. Uslijed ništetnosti valute CHF stvarna pozicija potrošača bila je za njega povoljnija od pozicije u koju je stavljen u EUR, u koju poziciju je stavljen iz nepostojećeg stanja CHF kredita preračunatog po tekućem tečaju.
Opstankom konverzije kao valjane, s pravnim učinko, tako da bude obvezujuća za potrošača imalo bi za posljedicu da bi potrošač, koji nije kreditor, sastavljač ugovora, jača ugovorna strana, pretrpio štetu što su odluke suda glede glavnog predmeta konverzije, valute CHF, i to s učinkom pravomoćnosti (Visoki trgovački sud Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014.), te čak kontrole od Vrhovnog suda, bile negativne za potrošača u trenutku stupanja na snagu Zakona o konverziji i sklapanja sporazuma o konverziji. Upravo zbog tih negativnih odluka potrošač je pristupio potpisivanju sporazuma o konverziji, ušavši zbog osciliranja tečaja CHF (koje oscilacije ne bi bilo da je valuta CHF sudski bila utvrđena ništetnom), u EUR kredit koji sadržava početnu kamatnu stopu veću nego za CHF kredite, za koji potrošač osporava da i EUR kredit nije sadržavao nepoštene odredbe o kamatnoj stopi, i to na jednaki način kao CHF kredit, tako da se kamata mijenja jednostranom odlukom Banke.
Da je valuta CHF bila sudski utvrđena ništetnom tada potrošač ne bi iz valute CHF kao valjane, dakle primjenom izračuna koji je vezan za tekući tečaj CHF, pristao slobodnom voljom da uđe u EUR kredit koji ima početno ugovorenu kamatnu stopu koja je veća nego za CHF kredite i koji također sadrži nepoštene odredbe o kamatnoj stopi na način da se mijenja jednostranom Odlukom banke.
Zakon o konverziji bio je prisilan za kreditora. No to treba dovesti u svezu s time da je tada valuta CHF u sudskom postupku bila utvrđena valjanom, odnosno tužbeni zahtjev potrošača na njezinu ništetnost bio pravomoćno odbijen. Kreditori se sigurno ne bi pozivali na njegovu prisilnost da je u tom trenutku, pravovremeno, valuta CHF sudski bila utvrđena ništetnom. S druge strane, u toj situaciji, potrošač koji je pristupio konverziji iz razloga, jer je valuta CHF u sudskom postupku bila utvrđena valjanom, sigurno ne bi pristupio konverziji da je valuta CHF u sudskom postupku bila utvrđena ništetnom.
U skladu s time t. 24 presude Suda EU-a C-452/18 od 09. srpnja 2020. navodi kako je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe (…) osim ako se potrošač tome protivi, pri čemu njegovo eventualno protivljenje mora biti bazirano na njegovoj slobodnoj volji i biti posljedica informiranog pristanka koji se tumači kao njegova svijest o neobvezujućoj naravi nepoštene odredbe koja se ima zamijeniti. Konkretna svijest o nepoštenosti ugovorne odredbe o valjanosti valute CHF kao glavnog predmeta konverzije u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji nije postojala. Nije postojala svijest što ekonomski za potrošača znači ništetnost valute CHF, kada je nedvojbeno glede glavnog predmeta konverzije "promjena valute", u trenutku stupanja na snagu Zakona o konverziji egzistirala negativna odluka po potrošače Visokog trgovačkog suda Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014., čijim donošenjem sudski postupak u pogledu valute CHF se smatra pravomoćno okončanim i Vrhovnog suda Revt - 249/14 od 09. travnja 2015. Time je sudski postupak vezano za valutu CHF u trenutku stupanja na snagu Zakona o konverziji i sklapanja sporazuma o konverziji ne samo pravomoćno okončan nego je prošao sudsku kontrolu Vrhovnog suda odlučujući o reviziji kao izvanrednom pravnom lijeku.
Negativne sudske odluke o valuti CHF su ukinute nakon sklapanja Sporazuma o konverziji. Prvotno je Ustavni sud u odluci posl. br. U - III - 2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. utvrdio povredu ustavnih prava na štetu potrošača u postupku vezano za valutu. No Ustavni sud prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske nema ulogu "suda u klasičnom smislu suđenja", niti se na postupak pred njim primjenjuje Zakon o parničnom postupku, već on ima isključivo kontrolu "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti odnosno meritorno odlučivati niti putem izvanrednog pravnog lijeka povrijeđeno podnositelju ustavne tužbe zajamčeno ustavno pravo, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom".
Tek je nakon toga prvo Vrhovni sud odlukom Revt 575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda Pž - 7129/13 od 13.lipnja 2014. vezano za valutu nakon čega slijedi pozitivna presuda Visokog trgovačkog suda Pž 6632/2017-10 od 10.06.2018. te Vrhovnog suda Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. Sve datira nakon ustavne odluke o "ustavnosti Zakona o konverziji", odnosno odluka o ustavnosti Zakona o konverzji vezana je za valutu CHF kao valjanu.
Time se Zakon o konverziji ne može smatrati lex specialis vezano za pitanje ništetnosti valute CHF u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji, jer je cilj Zakona bio zaštita potrošača od "divljanja tečaja", odnosno njegove oscilacije, a kojeg zbog ništetnosti koja djeluje od samog početka, ex tunc, u stvarnosti nije niti bilo. Zakon o konverziji nije imao za cilj otklanjanje nepoštenosti odredbi i time nije bilo moguće niti transparentno predočiti potrošaču što znači kod sklapanja sporazuma o konverziji neobvezujući učinak ništetnosti, kada ništetnost nije bila predmet sporazuma. S obzirom na sudsku odluku o glavnom predmetu konverzije (valuti CHF) u trenutku stupanja na snagu Zakona o konverziji, koja je valutu CHF smatrala valjanom, a bila je ništetna, potrošač nije mogao procijeniti posljedice prihvata novih odredaba kojima je bio cilj ne otklanjanje ništetnosti ranijih (nepoštenih) odredaba, nego zamjena valute CHF kao valjane u valutu EUR, a da je cilj i bio otklanjanje ništetnosti, tada bi potrošač morao dati pristanak na otklanjanje ništetnosti (vidjeti prethodno iznijeto u presudi suda EU C-26/13 (Kasler), C-70/19, C 179/19 (Abanca Corporación Bancaria), C 118/17 (Dunai), C-260/18 (Dziubak).
Potrošač nikada nije dao pristanak na neobvezujuću narav valute CHF, nego isključivo na njezino mijenjanje kao valjane, izračunom prema po tekućem tečaju, a ne da bi se iz nepoštenosti, iz njezine ništetnosti i neobvezujuće naravi, za potrošača stvorila nepovoljnjija pozicija ulaskom u EUR kredit koji također sadržava nepoštene ugovorne odredbe. Time se na pitanje ništetnosti glavnog predmeta konverzije ne može primijeniti Zakon o konverziji, već Zakon o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti potrošača.
Nije na potrošaču krivnja što je odluka Visokog trgovačkog suda Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Revt - 249/14 od 09. travnja 2015., u pogledu valutne klauzule CHF, kao glavnog predmeta konverzije bila negativna, a trebala je biti pozitivna. Da je valuta CHF prije donošenja Zakona o konverziji bila sudski utvrđena ništetnom (predmet sud EU C-26/13; Kasler) takve pozitivne odluke na strani potrošača isključile bi svrhu i cilj donošenja Zakona o konverziji i time sklapanja sporazuma o konverziji, odnosno ne može na potrošačima koji su pristupili konverziji zbog osciliranja tečaja, biti teret što je glavni predmet konverzije ništetan, ali što je sudski utvrđeno naknadno.
Potrošač uslijed negativne odluke za valutu nije mogao u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji smatrati da bi kroz kontrolu Ustavnog suda koji nema ulogu "suđenja" nego "zaštite ustavnih prava", smatrati da bi u sudskom postupku odluka za valutu mogla biti pozitivna za potrošače. S druge strane, kreditori trebaju snositi teret odgovornosti za ništetnost valute CHF od samog početka, jer su oni sami sastavljači nepoštenih ugovornih odredbi. Za razliku od potrošača koji Zakonom o konverziji, ako se on ne izuzme iz primjene uslijed nepostojanja glavnog predmeta, gube svoja prava, kreditoru nije nametnuta nikakva obveza koju ne bi imali i bez tog Zakona, potrošačima je njime sanirana šteta "tek djelomično".
Jedan od temeljnih aspekata vladavine prava jest načelo pravne sigurnosti, koje među ostalim zahtijeva da se presuda sudova, kada pravomoćno donesu odluku, ne bi smjela dovoditi u pitanje (vidjeti presude Brumărescu protiv Rumunjske [VV], br. 28342/95, § 61., ECHR 1999-VII, Varniene protiv Litve, br. 42916/04, § 37., 12. studenog 2013., Brletić protiv Hrvatske, br. 42009/10, § 39., 16. siječnja 2014, Bočvarska protiv Makedonije, br. 27865/02, §§ 53.-58. i 82.,17. rujna 2009.). Konkretno, takva odgovornost prema kreditoru ne postoji, jer su oni svjesni svojih postupanja mogli pravovremeno priznati kolektivnu tužbu kao i individualne restitucijske zahtjeve, odnosno konkretno adekvatnu sudsku zaštitu uslijed nepoštenog postupanja, zbog čega je Vrhovni sud i postavio prethodni zahtjev.
Može se zaključiti da naknadnim utvrđenjem u sudskom postupku valute CHF ništetnom i time neobvezujućom za potrošača, otpao je sam glavni predmet Zakona o konverziji, čiji je cilj bio promjena valute CHF u EUR. Time Zakon postaje neprimjenjiv, odnosno ima se izuzeti iz primjene. Isto s obzirom na to da zakon nije imao za cilj otkloniti ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje za valutu CHF, a koja se uz to odnosi na tečajni rizik. Cilj Zakona bila je zamjena jedne valjane odredbe, valute CHF, zbog oscilacije tečaja, u valutu EUR. Da je valuta CHF sudski pravovremeno bila utvrđena ništetnom, zbog neobvezujućeg učinka ab initio, osciliranja tečaja ne bi bilo. Time ne bi bio donesen Zakon o konverziji niti bi bio sklopljen sporazum o konverziji, koji se zbog nepostojanja predmeta Zakona ima smatrati nepostojećim i time neobvezujućim za potrošača.
Time se potrošač koji nije znao za ništetnost odredbe o vezivanju glavnice kredita uz CHF valutu, niti je to mogao pretpostaviti s obzirom na učinak pravomoćnosti sudske odluke te revizijske odluke da će valuta CHF biti sudski utvrđena ništetnom, uz što u izračunu efekta konverzije niti kamata nije bila obračunata prema stanju njezinog neobvezujućeg učinka, ima se u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, koji je uslijed ekonomske prinude koja je posljedica rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu, pristupio sklapanju sporazuma o konverziji, pravo pozvati na nepoštenost i time neobvezujući učinak odredbi o predmetu i cijeni osnovnog ugovora.
Potrošaču koji nije imao saznanja o ništetnosti odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF niti je od suda bio informiran o njoj i implikacijama koje za njega proizlaze iz takve odredbe (u smislu da ga ne obvezuje) niti je bio informiran o posljedicama sklapanja takvog sporazuma, kojim ne samo da nije bio cilj nadomještanje ništetne odredbe o valuti CHF nego niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je i kamata u izračun efekta konverzije uračunata kao valjana, ne može se oduzeti pravo na isticanje njihove nepoštenosti i neobvezujućeg učinka.
Proizlazi da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, poput posebnog zakona iz glavnog postupka, Zakon o konverziji, koji s jedne strane, prisilnom odredbom obvezuje pružatelja usluga ponuditi potrošaču sklapanje dodatka ugovora o kreditu na način propisan tim zakonom, a kojim dodatkom se pojedine ugovorne odredbe, koje su u trenutku stupanja na snagu tog zakona (odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope) ili kasnije (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) sudskom odlukom utvrđene ništetnima, zamjenjuju valjanim ugovornim odredbama na način kao da je među strankama otpočetka bilo ugovoreno ono što je ugovoreno dodatkom, kada cilj zakona nije bilo nadomještanje ništetnosti odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, iako je ona u sudskom postupku bila utvrđena ništetnom (u izračun unesena kao valjana), niti nadomještanje ništetnosti odredbe o tečajnom riziku, koji je glavni predmet tog zakona, a pravomoćno se u sudskom postupku u trenutku stupanja na snagu toga Zakona smatrao valjanim te je upravo zbog takve sudske odluke, uslijed ekonomske prinude potrošača kao posljedica oscilacije tečaja, potrošač izabrao sklopiti sporazum o konverziji.
Potrošaču se u takvim okolnostima ne može oduzeti pravo na pozivanje na neobvezujući učinak ništetnih odredbi o tečajnom riziku i cijeni, ako se potrošač protivi održavanju ugovora na snazi. Posebno u situaciji kada se potrošaču uračunavaju uplate koje su izvršene po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi iskorištavaju za namirenje njegovih obveza koje proizlaze iz odredbi valjanog dodatka, uz sporazum o raspolaganju eventualnom preplatom ili vraćanjem uplata potrošaču onda kad preplata premašuje zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu, sve na način kako je to predviđeno tim zakonom, ali na način da su te uplate uračunate ne kao da tih nepoštenih odredbi nije bilo, nego na način odnosno da je odredba o kamati i valuti bila valjana i obvezujuća za potrošača.
Time sklapanjem Sporazuma nije uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se kao potrošač nalazio da obje nepoštene odredbe osnovnog ugovora nisu postojale. U takvoj situaciji, uslijed protivnosti Zakona o konverziji članku 6. stavak 1. Direktivi 93/13, takav zakon uslijed nepostojanja svog glavnog predmeta postaje neprimjenjiv. Posljedično sporazum sklopljen na osnovi tog zakona, kada on nema za cilj nadomjestiti ništetnost odredbi osnovnog ugovora o predmetu i cijeni, nepostojeći, bez pravnog učinka i neobvezujući za potrošača, uslijed čega potrošač ima pravo pozivati, otpadanjem sporazuma, na ništetnost osnovnog ugovora i sporazuma o konverziji, što mu pruža adekvatnu sudsku zaštitu da ostvari svoje pravo na potpunu restituciju.
Marina Cvitko Tomić
