Prema članku 104. Zakona o radu ugovor o radu prestaje, između ostalog, i dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, što znači da do prestanka radnog odnosa ne dolazi onog dana kada je doneseno rješenje o općoj nesposobnosti za rad, već dostavom tog rješenja (koje mora biti pravomoćno).
Budući da je navedeno poseban temelj prestanka radnog odnosa, različit od otkaza ugovora o radu, koji u skladu sa člankom 119. Zakona o radu, podrazumijeva pravo na otpremninu, u slučaju prestanka radnog odnosa zbog utvrđene opće nesposobnosti za rad radnik nema pravo na (zakonsku) otpremninu.
No, postoji mogućnost ugovoriti ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom, odnosno propisati pravilnikom o radu ili odlukom poslodavca da radnik i u tom slučaju ima pravo na otpremninu.
Najčešće se u praksi u takvom slučaju isplaćuje otpremnina zbog odlaska u mirovinu u iznosu 8000 kn, kao maksimalno neoporezivom iznosu, sukladno članku 13. stavak 2. točka 20. Pravilnika o porezu na dohodak.
Pritom treba napomenuti da odredbe o neoporezivom iznosu otpremnine za slučaj odlaska u mirovinu iz Pravilnika o porezu na dohodak, same za sebe, ne predstavljaju obvezu poslodavcu da radniku isplati otpremninu, ako to pravo radnika nije utvrđeno nekim od već navedenih ugovora ili akata.
Isto tako, najviši neoporezivi iznos otpremnine iz poreznih propisa nije zapreka da se ugovori odnosno propiše i viši iznos otpremnine koji bi pripadao radniku kod odlaska u mirovinu (između ostalog, i u invalidsku mirovinu zbog utvrđene opće nesposobnosti za rad).
Vezano uz pravo na otpremninu iz Zakona o radu samo u slučaju otkaza poslodavca radniku, a ne i u slučaju prestanka radnog odnosa zbog utvrđene opće nesposobnosti za rad, sudska praksa (Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-1265/04 od 23. studenog 2004.) rekla je sljedeće:
„Za slučaj prestanka ugovora o radu zbog odlaska u mirovinu Zakon o radu ne predviđa pravo na otpremninu, stoga otpremnina za slučaj odlaska u mirovinu (starosnu ili invalidsku) nije pravo iz Zakona o radu. Zakon o radu ne isključuje mogućnost ugovaranja otpremnine, bilo individualnim ugovorom, ili kolektivnim ugovorom, ili pak, općim aktom poslodavca, i za slučajeve različite od onih iz čl. 118. st. 1. Zakona o radu. Upravo u skladu s navedenim, tuženik je svojim kolektivnim ugovorom predvidio pravo zaposlenika na otpremninu i u situaciji kada odlaze u mirovinu, pa se u konkretnom slučaju radi o pravu tužitelja iz kolektivnog ugovora.
S obzirom da pravo na otpremninu za slučaj odlaska u mirovinu nije pravo iz Zakona o radu, poslodavac pri isplati otpremnine (kao prava iz kolektivnog ugovora) nije vezan visinom otpremnine iz čl. 118. Zakona o radu, a temeljem toga tužitelj se, neosnovano, i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a i sada u svojoj žalbi, poziva na primjenu odredbe čl. 7a Zakona o radu, koja propisuje primjenu za radnika najpovoljnijeg prava.“