Oporuka je izričito, osobno očitovanje posljednje volje upravljeno na raspolaganje za slučaj smrti. Dakle, jednostrani pravni posao i može je napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života (članak 26. Zakona o nasljeđivanju, "Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19., dalje: ZN).
U sudskoj praksi pojavljuju se slučajevi kada se tvrdi da ostavitelj u vrijeme sastavljanja oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje ili da je bio prinuđen sastaviti oporuku pa da u njoj nije doista sadržana posljednja volja. Tada se na temelju svih okolnosti utvrđuje je li to doista bilo tako odnosno je li u određenom slučaju bila isključena sposobnost za rasuđivanje. Ključni su i rezultati liječničkog vještačenja. Dakle, liječnici vještaci dužni su na temelju brižljive analize medicinske dokumentacije obrazložiti svoj nalaz i mišljenje, a sud kritički ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka. Odlučna činjenica je konkretna mogućnost oporučiteljeva rasuđivanja u trenutku sastavljanja oporuke. Razlozi ništetnosti oporuke su:
1) nesposobnost oporučitelja tj. ako u vrijeme sastavljanja oporuke nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje i
2) nemogućnost i nedopustivost sadržaja oporuke na primjer unošenje odredbe raspolaganja u korist ovlaštene osobe za sastavljanje javne oporuke koja je sastavila oporuku, svjedoka oporuke, njihovih potomaka, bračnih drugova itd. Taj razlog u pravilu zahvaća pojedine odredbe u oporuci pa će se u pravilu raditi o djelomičnoj ništetnosti.
S druge strane, što se tiče razloga pobojnosti oporuke za istaknuti je da je poništenje oporuke moguće zbog
1) mana volje kod oporučitelja (na primjer kad je riječ o prijetnji, sili (fizičkoj, psihičkoj), prijevari ili zabludi – ovdje se uvažava i zabluda u motivu, što znači u činjenicama koje su pobudile oporučitelja da sastavi oporuku određenog sadržaja. Pobojnost neke oporučne odredbe ne utječe na valjanost ostalih odredaba, ako one mogu opstati bez te odredbe.
2) oblik oporuke (članak 29. ZN-a) je također pretpostavka valjanosti.
Dakle, Zakon o nasljeđivanju nedostatak u obliku oporuke uzima samo kao razlog pobojnosti.
Poništenje oporuke iz tog razloga može zahtijevati osoba koja ima pravni interes, a to će najčešće biti zakonski nasljednici oporučitelja i to u roku od godine dana od saznanja za oporuku, s time da taj rok ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Krajnji rok je 10 godina od proglašenja oporuke.
3) raspolaganja suprotna pravu na nužni dio. Oporučna raspolaganja koja bi za posljedicu imala povredu nečijeg prava na nužni dio pobojna su na temelju odredbe članka 70. st. 2. ZN-a. Pravo zahtijevati umanjenje oporučnih raspolaganja kojima je povrijeđen nužni dio ima samo nužni nasljednik u roku 3 godine od proglašenja oporuke. Njegov nasljednik nasljeđuje to pravo samo ako je nužni nasljednik postavio zahtjev za nužni dio prije svoje smrti.
U sudskoj praksi nailazimo na situacije kada tužitelji niti ne ističu razloge za ništavost oporuke, već ističu razloge pobojnosti i to mane volje oporučitelja i nedostatak propisanog oblika oporuke, a tužbom primjerice traže utvrđenje ništavosti (ništetnosti) oporuke. Tada nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva jer istaknuti razlozi ne bi imali za posljedicu ništavost oporuke, već njezinu pobojnost, a zahtjev za poništenje oporuke nije niti postavljen u tužbi. Sud bi prekoračio tužbeni zahtjev (čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku) kada bi umjesto zahtijevanog utvrđenja ništavom oporuku poništio jer za utvrđenje apsolutno ništave oporuke traži se postojanje činjeničnog stanja drugačijeg od činjeničnog stanja za pobijanje njene relativne ništavosti (P-7875/01 OGS u Zg, Gž-3725/12-2 Žs u Zg). Zahtjev za poništenje ne sadržava u sebi ujedno i zahtjev za utvrđenje ništetnosti. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu bitno je utvrditi koji se točno razlozi iznose u tužbi i što uistinu tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje.
S obzirom na oblik oporuke se mogu razvrstati po 2 kriterija i to u redovite (koje se mogu se sastavljati u svako vrijeme i svim okolnostima) i izvanredne (u izvanrednim okolnostima – to je usmena oporuka pred 2 istodobno nazočna svjedoka te oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju na taj način jer nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Prestaje vrijediti protekom 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena. Sud treba utvrditi i ocijeniti jesu li u trenutku kad je ostavitelj odlučio sastaviti usmenu oporuku postojale iznimne prilike sukladno ZN-u. Dakle, bitno je npr. utvrditi kakvo je bilo zdravstveno stanje u trenutku sastavljanja usmene oporuke i je li bila isključena mogućnost sastavljanja pisane oporuke. Kad će sastaviti oporuku je pitanje volje ostavitelja i zato je odlučna činjenica trenutak kada je odlučio oporuku sastaviti. Postoje li tog trenutka iznimne prilike.
Po drugom kriteriju razvrstavaju se na privatne (one koje su sastavljene bez sudjelovanja državnih organa (vlastoručna i pisana oporuka pred svjedocima) i javne (sastavljene uz sudjelovanje državnog organa – javna i međunarodna). U sudskoj praksi nailazimo i na situacije kada se u tužbi tvrdi da oporuka nije pravno valjana jer nije pisana po oporučitelju te da je nije pisao niti potpisao ostavitelj. Prema čl. 30. ZN-a oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao. Ovdje su ključni rezultati grafološkog vještačenja. Vještak svoj nalaz i mišljenje daje prema pravilima struke na temelju nespornih, nedvojbenih materijala za vještačenje.
Što se tiče sadržaja oporuke, a u smislu čl. 42. ZN-a ostavitelj je ovlašten za slučaj smrti oporukom raspolagati svime čime je bio ovlašten raspolagati i za života, ako nije što posebno propisano.
Oporučitelj može svojom oporukom izazvati samo nasljednopravne učinke predviđene Zakonom o nasljeđivanju.
Oporučitelj može oporukom odrediti jednog nasljednika ili više njih. Nasljednikom će se smatrati i osoba kojom su oporukom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava ako se ustanovi da je oporučiteljeva volja bila da mu ta osoba bude nasljednik. Za slučaj da određeni nasljednik umre prije oporučitelja ili se odrekne nasljedstva ili bude nedostojan naslijediti oporučitelj može odrediti osobu kojoj će pripasti nasljedstvo za takav slučaj, a isto vrijedi i za zapise, naloge i ostala raspolaganja.
U sudskoj praksi se pojavljuju i situacije kada se utvrdi da je ostavitelj kuću koju je oporukom namijenio tužitelju prodao - tada se tužitelj ne može smatrati nasljednikom jer u trenutku smrti kuća je već u vlasništvu treće osobe.
Međutim, oporučitelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku (čl. 44. st. 2. ZN-a). Oporučitelj može oporukom ostaviti jedan ili više zapisa (legata) ovlašćujući njima neku osobu (zapisovnika, legatara) da od nasljednika ili druge osobe u čiju je korist oporučno raspolagao zahtijeva neko davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje njemu ili nekoj drugoj osobi (čl. 45. ZN-a).
Za razliku od nasljednika na kojeg ostavina prelazi ostaviteljevom smrću, zapisovnik ima samo obveznopravni zahtjev: zahtijevati ispunjenje zapisa. Vlasništvo se stječe posredno – davanjem, činjenjem, trpljenjem ili propuštanjem zapisovniku, koje čini obvezana osoba (nasljednik ili druga osoba u čijem je korist oporučitelj oporučno raspolagao). Zastara je 3 godine subjektivni i 5 godina objektivni rok (najkasniji rok). Odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri, s time da se u dvojbi o toj namjeri treba držati onoga što je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika. Isto tako u dvojbi o oporučiteljevoj namjeri glede zapisa treba se držati onoga što je povoljnije za osobu koja je oporukom nečim opterećena tj. za obvezanu osobu.
U sudskoj praksi ponekad nailazimo i na situacije kada oporučitelj oporukom odredi da se neka stvar ili pravo ili dio ili cijela ostavina upotrijebi za postignuće neke dopuštene svrhe. Ako je oporučitelj odredio osnivanje zaklade i namijenio sredstva za postignuće njezine svrhe, zaklada će nastati (tek) kada se ispune pretpostavke određene posebnim propisima o zakladama (članak 46. ZN-a). Ne primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme pisanja (sporne) oporuke, već je odredbom čl. 253. st. 1. ZN-a propisano da će se prava u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva, a to je trenutak smrti (članak 122. ZN-a). Oporučitelj može opteretiti nekom dužnosti osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine (nalog). U pojedinim oporučnim odredbama može odrediti uvjete ili rokove.
U čl. 47. stavku 3. ZN-a propisano je da će se za nemoguće, nedopuštene i nemoralne uvjete kao i nerazumljive ili protuslovne uzeti kao da ne postoje. - Nemogući su oni koji se ne mogu ostvariti ni fizički niti pravno,
- Nedopušteni su oni protivni Ustavu, pravnom poretku odnosno prisilnim propisima,
- Nemoralni su oni koji se protive pravilima morala (na primjer supruga će biti nasljednikom pod uvjetom da se ne uda, a na primjer ona je i ionako zakonski nasljednik),
- Nerazumljiv uvjet je onaj koji se tumačenjem oporuke ne može utvrditi (u dvojbi o pravoj namjeri treba se držati onoga što je povoljnije za osobu koja je oporukom nečim opterećena),
- Protuslovan uvjet je onaj kojim odredbe oporuke postaju međusobno protuslovne (proturječne).
Valjanost oporučnih naloga se prosuđuje jednako kao i valjanost odnosno nevaljanost uvjeta i rokova.
Prema čl. 48. ZN-a ako ostavitelj nekome nešto oporukom namijeni uz opterećenje nalogom, taj će se nalog smatrati raskidnim uvjetom pa osoba opterećena nalogom gubi ono što joj je namijenjeno ako ne ispuni taj nalog.
Tako u sudskoj praksi postoje situacije kada je odlučeno da nasljednik gubi pravo na nasljedstvo jer je ostavitelj npr. u vlastoručnoj oporuci istaknuo da ga treba pokopati u točno određenoj grobnici, što nasljednik nije učinio, a ne radi se o nedopuštenom ili nemoralnom nalogu niti o tome da se ne bi mogao točno ili uopće ispuniti, to su neispunjenjem spomenutog naloga prestali pravni učinci predmetne vlastoručne oporuke.
Ako se nalog ne može točno ispuniti, treba mu se ispunjenjem koliko je moguće približiti. To će uvijek biti stvar konkretne prosudbe. Ako je ispunjenje približeno koliko je moguće, neće nastupiti posljedice raskidnog uvjeta.
Zaključak
Svatko je ovlašten da za slučaj svoje smrti oporukom odredi sebi nasljednika, a i da pravo svojeg nasljednika ograniči i optereti, na način i u granicama određenim Zakonom o nasljeđivanju, a u mogućem sudskom sporu dužnost je suda brižljivo utvrditi sve okolnosti konkretnog slučaja.
Snježana Lukša, sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu
