Presudom od 15.01.2009., br. 46598/06 u predmetu T. i drugi, Europski sud za ljudska prava (u nastavku: Sud) utvrdio je da je došlo do povrede članka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) u njegovom materijalnopravnom aspektu
zbog pomanjkanja odgovarajućih mjera za sprječavanje smrti dviju osoba.
U konkretnom slučaju radilo se o nasilju u izvanbračnoj zajednici. M.T. s djetetom V.T. prijavila je prijetnje izvanbračnog druga M.M., te protiv njega podnijela kaznenu prijavu. M.M.-u je određen pritvor i pokrenut je kazneni postupak, u kojemu mu je utvrđen poremećaj osobnosti i velika vjerojatnost da će ponoviti isto ili slično kazneno djelo. Uz kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci određena mu je i sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja tijekom boravka u zatvoru, a po potrebi i nakon toga.
Povodom žalbe, Županijski je sud na temelju čl. 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, skratio sigurnosnu mjeru psihijatrijskog liječenja na trajanje zatvorske kazne, te potvrdio ostatak presude. Nakon odslužene kazne zatvora, M.M. je ostvario prijetnju i usmrtio M.T., njihovu kćer V.T. i sebe. Provedenom istragom nisu utvrđeni propusti osoba zaduženih za izvršenje M.M.-ove zatvorske kazne i sigurnosne mjere, te je istraga zaključena.
Podnositelji zahtjeva (roditelji M.T. te njezina braća i sestra) podnijeli su državnom odvjetništvu prijedlog za rješenje svog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u vezi sa smrću M.T. i V.T. tvrdeći da su nadležne vlasti propustile poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite života žrtava, te su ukazali na manjkavosti istrage o okolnostima njihove smrti. Budući da im u roku od 3 mjeseca nije odgovoreno, mogli su podnijeti tužbu nadležnom sudu. Međutim, građansku tužbu nisu podigli već su podnijeli zahtjev pred Sudom.
Ističu dva prigovora na temelju članka 2. Konvencije. Prvi, da je država propustila ispuniti svoje pozitivne obveze da spriječi smrt M.T. i V.T., te drugi, da nije provela temeljitu istragu o mogućoj odgovornosti svojih službenika za njihovu smrt.
Vlada se u odgovoru na podneseni zahtjev pozvala na činjenicu da nije ispunjeno opće pravilo u pogledu uvjeta koji se traže da bi se mogao istaći zahtjev pred Sudom, a to je prethodno iscrpljenje svih raspoloživih domaćih pravnih lijekova (kaznenu prijavu protiv osobe koju smatraju odgovornom za smrt žrtava, kao i građansku tužbu za naknadu štete protiv države na temelju čl.
1100. i
1101. Zakona o obveznim odnosima).
Ovaj zahtjev proizlazi iz načela supsidijarnosti Konvencije kao međunarodnopravnog instrumenta. Osim toga, Vlada ističe činjenicu da odgovornost države postoji samo ako se dokaže uzročna veza između štetne radnje i nanesene štete.
Sud ističe da pravilo iscrpljenja domaćih pravnih sredstava nalaže da podnositelj zahtjeva treba imati redovni put do onih pravnih sredstava koja se odnose na navodne povrede i koja su istovremeno dostupna i dovoljna. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, a na tuženoj je državi da utvrdi jesu li ti uvjeti ispunjeni.
Sud primjećuje, da po
Zakonu o obveznim odnosima pravo na naknadu štete postoji, u vezi sa smrću bračnog druga, djeteta ili roditelja, te da se naknada štete može dosuditi i braći i sestrama, djedu i baki, unučadi te izvanbračnom drugu ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Slijedom toga zaključuje da postoji pravna osnova za traženje naknade štete za roditelje u odnosu na kćer i unuku, a za braću i sestre samo u odnosu na sestru.
Sud dalje obrazlaže da građanska parnica u ovom slučaju očito nije imala puno izgleda za uspjeh budući da odgovornost države postoji samo u slučaju nezakonitog postupanja od strane tijela vlasti ili nezakonitog propusta i namjere tijela vlasti da prouzroče štetu trećoj osobi ili barem prihvaćanja takvoga ishoda.
Osim toga, primijećeno je da se ovdje ne radi o pitanju jesu li vlasti postupale zakonito, odnosno je li uopće postojala pojedinačna odgovornost državnog službenika s bilo koje osnove, već je središnje pitanje u ovome predmetu manjkavost domaćeg sustava zaštite života od postupaka obiteljskih nasilnika i postupanja prema takvim pojedincima, uključujući i pravni okvir u kojemu nadležne vlasti trebaju djelovati.
Materijalnopravni aspekt zaštite prava na život podrazumijeva dužnost države da osigura pravo na život donošenjem djelotvornih kaznenopravnih odredaba koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv osobe, popraćenih provedbenim mehanizmima za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredaba.
Utvrđenja domaćih sudova i zaključci psihijatrijskoga vještačenja nedvojbeno ukazuju na to da su domaće vlasti znale da su prijetnje oduzimanjem života M.T. i V.T. ozbiljne i da se trebaju poduzeti sve razumne mjere kako bi ih se zaštitilo od tih prijetnji, no Sud smatra da nisu poduzete odgovarajuće mjere kako bi se smanjila vjerojatnost da M.M. ostvari svoje prijetnje nakon puštanja iz zatvora te je utvrdio povredu materijalnopravnog aspekta članka 2. Konvencije (nije dokazano da je psihijatrijsko liječenje tijekom boravka u zatvoru pravilno provedeno, nije učinjena ocjena počiniteljevog stanja neposredno prije nego što je pušten iz zatvora, nije naložena pretraga počiniteljevog stana i vozila i td.).
U tim okolnostima, Sud smatra da su podnositelji zahtjeva, u odnosu na smrt dvoje bliskih srodnika, pretrpjeli nematerijalnu štetu te im je zajedno dosudio 40.000 EUR s tog naslova.
Pripremila: Danijela Damjanović, mag. iur.
